A vi onda organizujte taj puč!

Zbornik objavljenih tekstova ili kako sam postao agit-prop! Preuzmi PDF:

Normalan život

Nova e-knjiga od autora ”Priručnika za proteste” – A vi onda organizujte taj puč!

Zbornik objavljenih tekstova ili kako sam postao agit-prop! Preuzmi PDF:

A vi onda organizujte taj puč

Uvod

 Kriza srednjih godina, šta li, uglavnom došao sam u jednom trenutku sredinom 2016. godine, u fazu kad više nisam znao šta bih sam sa sobom. Samo su me još moji sinovi održavali u životu. Sve ostalo je izgledalo besmisleno i ništa sem njih nije delovalo vredno još jednog buđenja i ustajanja iz kreveta.

Onda sam odlučio da se vratim mladalačkim snovima i da po drugi put, sada već u sasvim zrelim godinama, pokušam da budem pisac. Ništa ozbiljno, ništa pretenciozno, tek da negde bar kažem šta mi je na duši, a možda i da ostavim neki trag za sobom. Tako sam otvorio svoj prvi blog. Ni manje ni više, hteo sam odmah da počnem da pišem svoj prvi roman…

View original post 814 more words

Advertisements

Promijenite svoje stavove i borite se za svoju novu slobodu! (KiSS – škola kreativnosti i samospoznaje)

Libertas Nova

…U prvom dijelu pisao sam o putu samospoznaje. Mnogi od vas sigurno su se zapitali zašto bi mi to trebalo? Zadovoljan/na sam sa svojim trenutačnim životom, ovakav kakav je sada. Zašto bi išta mijenjao/la? Ja nisam taj koji vam može narediti da promijenite svoj život; on je vaš, ne moj.

Ali recite mi da li ste zaista zadovoljni njime?

Da li ste uistinu?

Da li imate sve što vam treba?

Da li vas to što imate čini zaista sretnim i ispunjenim?

Da li proživljavate bol i bijes, svaki dan, svaki puta iznova?

Da li ponekad imate osjećaj da vam je svega dosta; vaš svakodnevni posao vam sve više zadaje glavobolje; vaša vam obitelj već pomalo ide na živce; uvijek trebate još više novca kako bi sami sebe uvjerili da ste sretni?

Pitanjima nikada kraja…

Mislim da ste odgovorili Ne na barem jedno od prva četiri pitanja, odnosno Da na zadnjih…

View original post 347 more words

Ptica pevačica

Moja omiljena Ptica pevačica u tipično njenom stilu! A tek da čujete (vidite) kako peva…

babeidede

Naravno da je Ljubav prema njemu bila i strast i žudnja. A kako drugačije? Naravno da nisam toliko i nikako uzvišena da sam ga samo duhovno-ljubavno doživljavala, gledala, ako sam išta i videla. To me je strefilo ko grom iz vedra neba. Koje crne norme, to za mene ne postoji. Koja crna ograničenja, to ne priznajem. Samo crni ogrtač = mantija. Prima mortem, vita posteriori!

O čemu bih uopšte imala da pišem da su moje strasti i žudnje zadovolj(ava)ene? I zar bih privukla tek tako celibat celibatom? Zato i nisam snela jaje. Moj pevac me jednostavno nije nagazio. A i jaka sam pa ja kokoška.

Šta bi bilo sa mnom, sa njim, Njemu naklonjenom, da sam počinila / da smo počinili delo? Ovako i dalje varam vrstu. Šta ću, kad nisam uspela da prevarim ni svoj ni njegov asketizam. U tome i jeste sva lepota.

U stvari i ne…

View original post 24 more words

“Ne moramo se više brinuti o meni, nego o stvarima radi kojih sam tu”

Ako se nikada nismo osjećali poput Nietzschea u svom mišljenju, onda smo samo ‘lovci na istinu’ poput Heideggera te nam istu i nije suđeno ikada uhvatiti…

O Umu i njegovim Igrama

NOVICA MILIĆ: Slučaj Nietzsche

Stali smo kod toga da smo zbilji ‘priznali’ dva ‘lica’, dvije ‘stvarnosti’, dvije ‘nje same’; nazvali smo ih – stvarnost ega i stvarnost duha. A možda se i samo radi o dva temeljna ‘pogleda na zbilju’, ili dvije perspektive… Bilo kako bilo, polako dolazimo do uvida da je čovjekov život (us)postavljen na barem jednoj temeljnoj suprotnosti: on se nikada ne može odlučiti da li da živi kao biće bačeno u svijet ili kao biće koje je dio tog svijeta i kroz koje, zapravo, svijet živi… A još ga silno čudi što su oba izbora ispravna, jer svaki odgovor povlači za sobom i svoju vrstu stvarnosti. Držimo da ne bi bilo nijedne misli, nijedne dvojbe u umu, a možda ni samog vremena, kada stvari ne bi bile tako iskonski postavljene i uređene…

Prijelom u mojemu načinu razmišljanja nastao je onoga trenutka kad sam shvatio da…

View original post 1,616 more words

Ja, Danijel Blejk (2016)

Sinoć nisam mogao da spavam. Dugo, do pred zoru. Odgledao sam film Ja, Danijel Blejk. Ko posle gledanja ovakvog filma može mirno da se okrene na drugu stranu i zaspi, taj i nije ljudsko biće. Bar ne onakvo kako sam ja zamišljao da bi ljudska bića trebala biti.

Jutros potražim po internetu šta drugi kažu o ovom filmu i posebno mi se svidi recenzija Novaka Govedarice na Stereo Art Magazinu. Prenosim vam impresije ovog autora:

Filmska kritika: “Ja, Danijel Blejk” Kena Louča

Kada ne bude više Kena Louča – a trenutno je u osamdesetim godinama, jedan od najstarijih aktivnih reditelja današnjice – ko će ostati da, u oblasti filmske umjetnosti, brani prava radničke klase? To mi je pitanje postavio kolega, filmski kritičar iz Hrvatske, vrstan poznavalac filmografije istaknutog britanskog sineaste, koji je već svojim antologijskim debijem “Kes” s kraja šezdesetih postavio okvir sopstvenog društvenog, bolje reći humanističkog angažmana kao filmskog autora.

U njegovom poslednjem, devetnaestom igranom filmu “Ja, Danijel Blejk, nagrađenog Zlatnom palmom u Kanu i nagradama publike na drugim poznatim filmskim festivalima, reditelj osvjetljava iznutra živote pripadnika ponižene i potlačene radničke klase sabijene u žrvanj birokratskog državnog sistema.

Glavni junak – u blistavom tumačenju neprofesionalnog glumca, stand up komičara Dejva Džonsa– prolazi kroz naizgled nepremostive nedaće, jer je zbog srčanog udara prinuđen da pauzira sa poslom. Stolar po profesiji, još uvijek se osjeća dobro i nada da će se zaposliti, ali poštuje preporuke ljekara koji mu to, zbog zdravstvenog stanja, ne preporučuju. Budući da nema primanja, odlazi da prvi put potraži pomoć države, gdje ga dočekuju službenici oguglali na ljudsku patnju, koji slijepo prate propisanu proceduru. Za njih su sve to brojke, statistički slučajevi, norma koju ispunjavaju u svojim toplim kancelarijama. Oni koji to ne čine, kao jedna od službenica sa kojom Danijel uspostavlja kratki, ljudski kontakt, brzo bivaju upozoreni da ne prave “presedane”. Tamo upoznaje samohranu majku dvoje maloljetne djece, koja se upravo preselila iz Londona u radnički Njukastl, bezmalo bez prebijenog penija; pomaže im da se smjeste u stan bez struje, jer ne mogu da je priušte.

Uvodne sekvence nenametljivo nas upoznaju sa svakodnevnicom sve siromašnijih protagonista i promjenom koja se desila u njihovim životima, ali bez primisli sažaljenja ili patetizacije problema u kojima su se našli. Tome uveliko doprinosi pozitivna energija koju na druge širi Danijel, njegov urođeni životni optimizam, vitalnost i odlučnost da se ne preda, iako je udovac koji zakoračuje u šestu deceniju života, bez perspektive da će biti mnogo bolje. No, uporan je u naumu da se izbori sa birokratskim zavrzlamama, kao i u želji da pomogne Kejti ( u veoma dirljivoj glumačkoj interpretaciji Hejli Skvajers), njenom dječaku i djevojčici, koliko je to u njegovoj moći.

U kadrovima kada zajedno koračaju ulicom (fotografija gore), na putu do banke hrane, prikazani su kao jedna porodica, sa prisnom toplinom koja je prisutna u svim zajedničkim scenama. Ali scena u banci hrane -u kojoj je najmanje penzionera i fizički nemoćnih građana- kulminira iznenadnim krahom glavne junakinje, nakon čega biva duboko posramljena, skoro slomljena. Intenzitet minimalističkim sredstvima prikazanih emocija u toj jednoj, jezivoj realističkoj situaciji – nešto što se zaista zbilo a scenarista Pol Leverti, inače stalni saradnik reditelja, “prepisao” je iz života – duboko uznemirava gledaoce, “knedle” se zgušnjavaju u grlu i dole u grudima, a tuga i očaj stapaju u jedno. Ujedno, uz samu završnicu filma, to je najpotresniji i najbolniji momenat, izazvan ne umetnutom dramaturškom intervencijom, već postepeno izgrađen neorealističnom naracijom sa natruhama naturalizma iliti prostim slijedom suvislih događaja koji se sklapaju u užasavajuću cjelinu, rezultirajući onim što se sve rjeđe dešava u kinima – publika ostaje nepomična u sjedištima dok odjavna špica teče, iskreno dirnuta i zabrinuta nad onim što je vidjela na platnu (a možda i negdje na ulici, npr. pokraj kontejnera u koji krišom vire usamljeni penzioneri).

A vidjeli smo još jednu priču o nepravednoj borbi protiv bezobzirnog sistema, ispripovjedanu suptilnim stilom tako da se brutalnost istog kamuflira, ali ne prikriva njegova izopačena suština; o snazi pojedinaca koji ne žele da se pomire sa ponižavajućim porazom (koji im sistem nameće); o herojstvu “malog čovjeka” koji želi da živi kao svako “normalno” ljudsko biće, pa makar bio mali.

trailer

Danijel Blejk je sinonim za dostojanstvo Čovjeka, za pravedniju društvenu realnost za koju se cijelog života bori(o) Kenet Louč. Kenov heroizam i aktivizam uticao je na njegove kolege, pojedine režisere, a prije svega na gledaoce širom svijeta tokom proteklih pola vijeka, dakle i na dio publikuma posrnulog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. Nemojte se (samo)zavaravati da je ovo samo ostrvska priča, jer je to, nažalost, stvarna (rendgenska) slika većeg dijela čovječanstva danas, a Crna Gora nije pelcovana od nadiruće boleštine zvane bezosjećajni, bestidni neoliberalizam koji žrtvuje svoju najslabiju djecu i sve svoje starce.

Filmovi poput ovog podstiču da se postidimo (zbog drugih), da saosjećamo sa drugima, da shvatimo strahove i spoznamo bijedu stotina hiljada marginalizovanih stanovnika koji su nerijetko prikazani kao nesposobni, nebitni, kao nezdravo tkivo jednog društva. Da se zapitamo kakvo je to društvo, koje bi mogle biti konsekvence ako se isto uskoro ne modifikuje, te kako bismo mi hodali u cipelama Danijela Blejka, i koliko dugo? Da li su veće šanse da nam se nešto slično desi danas, nego sutra?

Za juče je ionako prekasno.

Ocjena: 8/10

Oni Žive (1988) Ekstremna nasilnost oslobađanja

caninho

They-Live Sudeći po našem zdravom razumu, mislimo da je ideologija nešto što muti i zbunjuje naš ispravan pogled na svijet. Ideologija bi trebala biti naočale, koje izobličavaju naš pogled, a kritika ideologije bi trebalo da bude nešto suprotno.
Kada skinete naočale, napokon vidite kako stvari zaista izgledaju. E upravo je
ta ideja prikazana kao temeljna iluzija u filmu ” They Live ” iz 1988-e, režisera Johna Carpentera. I to je veliki pesimizam tog filma. Nije samo stvarnost ono što nas sputava. Tragedija našeg života u ideologiji je, da kad mislimo da smo pobjegli od nje u naše snove, tek tada smo u ideologiji.   Da podsjetimo kratko na fabulu filma : Nezaposleni skitnica Nada zapošljava se kao građevinski radnik u LA i sprijatelji se s kolegom Frankom Armitagom. Nada nalazi u blizini jedne crkve, kutije u kojima se nalaze zapakirane crne sunčane naočale. Kada stavi sunčane naočale može vidjeti stvarnost znatno drugačijom. Vidjeti će da mediji i…

View original post 245 more words

Sine – Damir Avdić

Sine
nemoj me volit samo zato što sam ti otac
jebo tu priču
voli me samo ako budem znao
iskrvariti tamo gdje te najviše boli
i sine
ako zajebem ne opraštaj
ja nemam prava na to
majci možeš
ona je krvarila
ja sam samo stojo i gledo
i ne boj se života
to prođe usput
uradi što si naumio
i ne obaziri se
srešćeš ljudi
srešćeš i kretena
ti samo pruži ruku
ako uzvrati primi
ako ne
i ne treba ti
to je ruka od govana
srešćeš pički
srešćeš i žena
nećeš znati šta je otrov a šta melem
dok se dobro ne isjećeš

i sine
ako se desi
a desiće se
da nestane svjetla i ispred i iza tebe
ne boj se
nastavi gdje si kreno
i reci mirno
ne moraš ni svijetlit jebem ti majku
naću put
u mraku sam
eto

from Human Reich, released September 9, 2013